WWW.LORDANZAFRANOVIC.COM

INTERVJUI I IZJAVE

Popis intervjua:

Intervju - Podgorica, srpanj 2012. (video)
Lordan Zafranović TV reklama za retrospektivu u Pragu 4. – 12. srpnja 2012. (video)
Intervju - 11.12.2011. RTRS (video)
Lordan Zafranović - 24 sata je trajala propaganda iz svih centara (video)
Konferencija za štampu, dvodnevni program POGLED (video)
Sarajevo - Lordan Zafranović, reditelj "Mi smo obilježeni tim vremenom" (video)
Intervju u Crnoj Gori (video)
Intervju za bosanski web portal - 2011. (text)



SUNČANI INFERNO LORDANA ZAFRANOVIĆA

Ranko Munitić


"Kroz cijeli život i svoj stvaralački vijek", kaže Zafranović, "umjetnik nosi - kao neki ishodišni žig - takozvane primordijalne slike, prizore koji mu se prvi urezuju u svijest i podsvijest; tim slikama on se stalno vraća"... I dalje: "Završeni film djeluje na gledaoca onolikim intenzitetom koliko je unutarnje energije autor uspio utisnuti na filmsku vrpcu, projicirati u kadrove kao svoj personalni naboj"...

Interesantne teze ako ništa drugo, a ono jer skoro idealno "dešifriraju" osnovne značajke Zafranovićevog opusa, u stvari njegovog temeljnog filmskog nazora.

Najprije najtješnju organsku povezanost sa zavičajnim mediteranskim pejsažm, ne samo u ambijentalnom, ikonografskom, nego i u dramskom, simbolskom vidu: s prostorom čiji ekstremno izražajni prirodni elementi (goruća sunčana bjelina i duboke sjenke kao i njena suprotnost, beskraj morske pučine naspram limitiranosti kopna, itd] poprimaju na ekranu značajke elementarnih kategorija postojanja i pokretačkih sila (Biće i Ništavilo, Eros i Thanatos, nebesko i pakleno, zemaljsko i kozmičko, itd) što ovim filmovima daje u isti mah raskošno vanjsko ruho i zbunjujuću oniričku dubinu. Estetski vrlo "konkretni" po ljepoti i upečatljivosti ambijenta, ti su filmovi na poetskom planu krajnje "apstraktni", prije svega po tajnim sferama do kojih poniru slikom, pokretom i zvukom.

Mediteranski pejsaž je sveobuhvatni nazivnik Zafranovićevog filmskog opusa i životnog nazora: bez obzira da li se na ekranu javlja kao konkretno egzistencijalni, simbolički produbljeni ili mitski univerzalizirani model (pa konkretni scenografski motivi, kopno i more, postaju znamenja kozmičkog beskraja i sitnoće po njemu razasutih planeta, dok obala označuje "granično područje", "prelaznu zonu", sudbinski prag preko kog se s ovostranog, konkretnog, zakoračuje u onostrano, pojmovno).

Snaga i značaj Zafranovićeve ekranske realnosti uvijek jednim dijelom počivaju na vrijednostima tog osnovnog modela: većim dijelom, ipak, rastu iz silovitosti autorove vizije, iz onog što Zafranović naziva personalnom energijom koju umjetnik emitira u svoje djelo, utiskuje u gradivni materijal.

Od ranih majstora, iz amaterskog perioda ("Dnevnik", 1964) ili prvih profesionalnih sezona ("Poslije podne - puška", 1967), preko srednjemetražnih ulijetanja u usijani eksterijer ("Ave Marija", 1970) i sablasni enterijer ("Prvi Valcer", 1970), do "ratne trilogije", centralnog segmenta Zafranovoćevog opusa ("Okupacija u 26 slika", 1978, "Pad Italije", 1981, "Večernja zvona", 1986), provlači se ta specifična vizualna i duhovna energija kao "zaštitni znak" svog autora, kao njegov karakteristični rukopis.

Naravno, ovakvo orkestriranje ekstrema (prirodnih elemenata na slikovnom planu i simboličkih kristalizacija na duhovnom) uvijek jednim dijelom, zahvaljujući svojoj stihijnosti, izmakne cizeliranju cjeline, što rezultira uzbudljivom neujednačenošću većine Zafranovićevih dijela, onda monumentalnim savršenstvom u rijetkim trenucima ravnoteže. Odatle, konačno, i neumitnost različitog, često suprotnog reagiranja na takve domete, višestruko provokativne, čak iritantne: oko Zafranovićevih filmova redovno se zapodijevaju oštre polemike, bivaju izrečeni najoprečniji sudovi. Ali kako god reagirali na njegove radove, reagirat ćemo svom raspoloživom snagom: niko tu ne ostaje ravnodušan ili neumiješan.

I eto nas kod slijedeće karike Zafranovićevog življenja i stvaranja. Poput svih autentičnih, duhom slobodnih cineasta bivše Jugoslavije, i on će neprestano iskakati iz reda odnosno "pravila ponašanja" propisanih u kino - proizvodnji komunističke, jednopartijske države. Oko njegovih dijela (kao i oko Makavejeva, Šaše Petrovića, Mimice, Žike Pavlovića, i drugih) bit će neprestanih rasprava, svađa, skandala. S razlogom, rekosmo: jer ti filmovi zbilja ne pripadaju "službenom" organizmu jugo-kinematografije, jer ugrožavaju njen "ideološki red" i "dogmatski mir". No čim proširimo analitičku vizuru, pa ovakva dijela i opuse sagledamo u okviru evropske kinematografije, sve se sređuje i dolazi na pravo mjesto. Dokaz? Da, prisjetimo se specifičnog poglavlja mediteranskih produkcija (talijanska i jugoslavenska prije svega) koje 60 - tih i 70 - tih odjednom otvara temu pomalo iznenađujuću za to vrijeme: temu i problem fašizma, skopiju lokalnog razrastanja tog zla u godinama Drugog svjetskog rata. Otvara to poglavlje Vatroslav Mimica ("Kaja, ubit ću te", 1967), slijede Visconti ("La caduta degli dei", 1969), De Sica ("li giardiano dei Finzi -Contini", 1971), Fellini ("Amarcord", 1973), Liliana Cavani ("Portiere di notte", 1974), Pasolini ("Salo o le centoventi giornate di Sodoma", 1975) i Bertolucci ("Novecento", 1976), na što se Zafranovićeva "ratna trilogija" (1978 - 1986) prirodno i organski nadovezuje.